Story Café

Filip Krajinović: Moja veza s Ninom postala je neraskidiva

Filip Krajinović: Moja veza s Ninom postala je neraskidiva

Nakon dvadeset godina odricanja, mladi teniser počeo je da ostvaruje svoj sportski san, u čemu mu pored stručnog tima i roditelja najviše pomaže emotivna partnerka, novinarka Nina Radulović, o kojoj prvi put javno govori za naš magazin i ističe da je njihova romansa sada dovoljno stabilna da niko ne može da je ugrozi

Kada je na proteklom master turniru u Parizu teniser Filip Krajinović (25) ušao u finale, čitava javnost bila je oduiševljena što je Srbija dobila još jednu veliku sportsku zvezdu. Sjajni mečevi koje je odigrao u "Gradu svetlosti" analiziraju se poslednjih dana, a iako je, po mnogima, čak i u finalu pružio bolju igru od rivala Džeka Soka, velika iscrpljenost učinila je svoje te je Filip morao da se zadovolji pozicijom vicešampiona. No, to ne umanjuje uspeh koji je ostvario. Srpski teniser zauzeo je trideset i treću poziciju na ATP listi, čime je postao jedan od vodećih domaćih tenisera, što mu je dalo dodatnu motivaciju da ostvaruje svoje odavno zacrtane snove. Uz stručni tim i veliku podršku svojih trenera, Krajinović ističe da ga je i emotivna partnerka Nina Radulović sve vreme bodrila i davala mu "vetar u leđa". U iskrenom intervjuu za "Story", Filip je otkrio mnoge detalje o svojoj vezi s poznatom novinarkom, ali se prisetio i svojih teniskih početaka i prelomnih trenutaka u svojoj karijeri.

Nedavno ste ostvarili najveći uspeh u karijeri, koliko je borbe i odricanja prethodilo briljantnim mečevima u Parizu?

– Neće zvučati kao da preterujem ako kažem da je najlepša i najvažnija „borba“ u mom životu počela pre dvadeset godina. Bio sam dete, trčeći išao na treninge sa ocem koji je pored veterine, ceo život posvetio tenisu. I dan-danas se smejemo slikama iz tog perioda gde kao petogodišnjak nosim reket, koji je skoro teži i kabastiji od mene. Naravno, ako preskočim sve te godine napornog rada, odricanja, petogodišnjeg boravka u Americi na čuvenoj Bolitjerijevoj akademiji, poslednja borba počela je pre godinu i po dana kada sam imao povredu i operaciju ramena, kao posledicu velikih napora koje zahteva igranje tenisa na tom nivou. Nažalost, ljudi koji su vodili tada moju karijeru, nisu uzeli u obzir da treba raditi i na vežbanju snage, a ne samo tehnike i talenta. Ipak, sav taj napor isplatio se prošlih nedelja i ja sam sada trideset treći na ATP listi. Imao sam plan da u ovoj godini uđem u top 100, a zapravo sam sada blizu prvih 30. Borba se, naravno, ne dešava samo u igračkom smislu, ona postoji i u glavi. Naime, od pre četiri meseca, kako je moj trener Petar Popović ušao u moj život, počeo sam drugačije da razmišljam o protivnicima. On mi je dao podršku da shvatim da svi igrači, pa čak i Nadal i Federer, imaju mane i da niko nije nepobediv.

Na koji način će ovaj uspeh i plasman na 33. mesto promeniti dalji tok vaše karijere?

– Više neću igrati čelendžere, već samo „velike“ turnire, dakle sve grend slemove i ATP masterse. To će podrazumevati da ću često biti i nosilac, što će predstavljati i dodatnu motivaciju. Naravno, sada se lakše diše, jer ću moći više da uložim u tim, od kojih se do sada kao mnogo važan, pored Pere, pokazao i Sale Janković, moj kondicioni trener. Nećete verovati koliki mir u duši imam od kada sam ih sreo, a shvatio sam da jedino u miru mogu da se posvetim, opustim ruku i igram igru za koju me je Bog stvorio.

Kakve ambicije je drugo mesto u Parizu probudilo u vama?

– Bio sam zaista nadomak titule i igrački i psihički, ali ne i fizički. Nekoliko nedelja pre toga osvojio sam dva čelendžera zaredom. Posle toga igrao sam još nekoliko mečeva u Moskvi, a onda bez dana pauze odigrao, od kvalifikacija do finala, osam mečeva u Parizu. Kada sam gledao posle mastersa neke snimke, video sam da nisam uspeo da sakrijem koliko mi je sve to bilo naporno, čak je i komentator primetio da imam problem s nogama. Ali svakako, ovo je ogroman uspeh za mene i bilo bi bogohulno kada bih rekao da sam nezadovoljan. Naravno uprkos tome, masters titula je nešto što priželjkujem u skorijoj budućnosti.

Na konferenciji za novinare, održanoj po dolasku iz Pariza, priznali ste da ni sami niste očekivali ovakav scenario. Ko su ljudi koji su verovali u vas vise nego vi sami?

– Pitanje vere dosta je promenljiva kategorija. Ja verujem kontinuirano u sebe, ali znam koliko ulogu u tenisu igra faktor sreće. Čak sam je i ja imao pred kraj. Takođe, igrao sam sa Džonom Iznerom, za koga kažu da ima možda jedan od najboljih servisa na svetu, pa se ispostavilo da je i moj servis tog dana njemu parirao. Sve to utiče na samopouzdanje, jer kao što bi moj trener rekao: `Sve su to ljudi s manama, treba im pronaći onu na kojoj ćeš graditi strategiju igre`. Takođe, znam da se samopouzdanje gradi isključivo igrom, a meni su ovakvi, veliki mečevi bili neophodni. Sada predstoji veliki rad, ali ja se ne plašim toga, jer se ispostavilo da sam se cele godine odricao sa razlogom.

Pomenuli ste da vam izuzetno znače saveti koje dobijate od Novaka Đokovića, kako vas on najčešće bodri?

– Tenis je vrlo surov sport, jer osim dobre tehnike, svakodnevnih treninga i skupe opreme, svake godine morate da „branite“ poene koje ste osvojili u prethodnoj. U tom slučaju, svakom od nas potreban je dodatan podstrek. Viktor Troicki, Janko Tipsarević, Novak Đoković, Dušan Duci Lajović i ja imamo grupu na Whats Appu, na kojoj gotovo kontinuirano dajemo stimulans jedan drugom i možda mi nećete verovati, ali tu nema ljubomore. Novak kao neko ko je u toj ekipi postigao maksimum, stvarno nesebično daje svoj doprinos u komentarima kako da se nađe brži put do uspeha. Konkretno, meni je dosta pomagao pre nekoliko godina, kada je uticao na izbor mog trenera, a sada me motiviše tako što me prati i čestita mi na svakom mom uspehu.

Vaša poruka na kameri: "Hvala Nina", nakon pobede u polufinalu u Parizu, koju ste posvetili vašoj partnerki, ostavila je veoma emotivan utisak, koliko je Nina imala udela u vašoj velikoj pobedi?

– Za nepunu godinu dana, koliko traje moj uspon do 33. mesta ATP liste, Nina i ja prošli smo mnogo toga. Njena vera da će sve doći na svoje, samo da treba vremena, ispostavila se kao potpuno opravdana. Ona je prošle godine bila potpuni analfabeta za tenis, a danas je toliko sigurna u svoje `stručno` mišljenje da se često šalimo kako će uskoro postati komentator. Šalu na stranu, ja joj stalno objašnjavam finese da bi joj mečevi bili zanimljiviji. Ona sve prati i veoma se interesuje za sve što je u vezi sa mnom.

Poznato je da je sportistima potrebna emotivna stabilnost, da li činjenica da ste u srećnoj vezi utiče na vaše rezultate?

– Koliko utiču moji roditelji, treneri, prijatelji, iskustvo, godine, toliko i veza u kojoj se čovek oseća mirno. Mislim da je stub svakog uspeha mir na svim frontovima.

Koliko vam znači podrška koju dobijate od Nine?

– Veći deo godine sam na putu i terenima širom sveta. Ne izlazim iz hotela kada sam na turniru, jer sam posvećen isključivo igri i odmoru. Kada dođem u Srbiju, koristim svaki trenutak da budem s bliskim ljudima. Nina spada u taj krug. Mi imamo veliko društvo i zato nam je uvek zanimljivo. Trudimo se da što više vremena provodimo zajedno i da svakodnevne aktivnosti obavljamo u paru.

Vas dvoje donedavno niste želeli da privlačite pažnju medija, šta se promenilo, pa ste odlučili da prvi put javno istupite zajedno?

– Znate, svakoj vezi potrebna je privatnost. Krenite od sebe, pa pitajte ljude koji su trenutno oko vas, da li biste želeli da posle nekoliko nedelje vaše veze, nekoliko hiljada ili čak miliona ljudi širom Srbije i regiona ima „pravo“ da komentariše vaš život i izbor? Mediji su sebi dali to pravo i često se ljute što ga i javna lica ne poštuju. Stiče se utisak, zbog takvog medijskog interesovanja, da smo Nina i ja davali tome doprinos, ali naprotiv, ovo je prvi put da javno govorimo o našoj vezi, sve što je dosad pisalo slutili su novinari. Kada veza dođe u fazu da je jaka, onda joj ni mediji, ni dušebrižnici ne mogu ništa, ona tada postaje sveto trojstvo, između to dvoje i Boga. Osim toga, ako je samo veza povod za medijske napise, to nije dovoljno. Osetio sam trenutak u kom sam se zatekao, napisao na kameri njeno ime i tako je cela stvar dobila, ako hoćete, i na težini. Nismo želeli vezu da izlažemo dodatnim stresovima, ali sada je ta stvar iza nas. Takođe, medijsko prisustvo sada je važno zbog sponzora i to nije tajna. Tako da nije suvišno reći da je ovo samo faza iz koje ćemo se uskoro povući.

Koje osobine vaše devojke najviše cenite? Šta ste naučili u vezi s njom?

– Ona ima životno iskustvo, racionalna je i trezvena. Voli da sve unapred pripremi i da bude spokojna. Divna je majka i mislim da ju je taj odnos naučio da bude veoma brižna i prema svima nama koji je okružujemo. Često kasni, što nije neočekivano, jer mora da stigne u toku dana mnogo toga, pa joj ja zato praštam.

Da li je za jednog sportistu neophodno da osoba koja je s njim voli sport kojim se bavi i mora li on da postane sastavni deo i njenog života?

– Nije, ali je interesovanje partnera za posao kojim se bavite jedan od pokazatelja da je nekome stalo i da želi da bude uključen u sve što vam se dešava. Mislim da je u tome i ključ dobrog odnosa. Upravo svet koji gradite, bliskost koja je neraskidiva, poštovanje partnerovih potreba i usklađivanje s njima. Ako više mislite na partnerovu sreću nego na svoju, sigurno će vam se vratiti dvostruko.

Jeste li uz tenis brže sazreli od vršnjaka?

– Sazrevanje se desilo pre deset godina, kada sam kao petnaestogodišnjak otišao u Ameriku na Bolitjerijevu akademiju, bez roditelja. Iako su ljudi koji su bili odgovorni za mene zaista posvećivali svu pažnju mom srećnom odrastanju, ja sam ipak bio sam, i sad se pitam kako je jedno dete iz toga svega izašlo kao čovek koji nije nigde posrnuo, što mogu o sebi slobodno da kažem. Stalna putovanja, menjanje kreveta, život u hotelu, okrnjen kontakt s dragim ljudima – to ili ojača ili slomi čoveka. Nije lako, ali je lekovito ako se iz toga vinete kao pobednik.

Da li pored velikih sportskih, pravite i ambiciozne privatne planove?

– Svestan sam da moje godine tek dolaze, ali i one narodne: `Mi pravimo planove, a Bog se smeje`. Imam planove za novu igračku sezonu i znam da ću trenirati jače, bolje i posvećenije nego ikad. A što se uopšteno budućnosti tiče, u desetogodišnjem planu imam želju da, kada završim karijeru, započnem privatan posao koji će se ticati sporta, kupim kuću u okolini Novog Sada i uveče sa ženom i decom bezbrižno spavam.