Story Café

Nataša Ninković: Okružujemo se „tapšačima“ koje još smatramo i prijateljima, to je pogubno za čoveka

Nataša Ninković: Okružujemo se „tapšačima“ koje još smatramo i prijateljima, to je pogubno za čoveka

Povod za intervju sa glumicom Natašom Ninković bilo je priznanje “Žanka Stokić” koje je nedavno dobila, a u iskrenom intervjuu otkrila nam je kako izgleda život sa dva tinejdžera u kući, da je uz sinove bolje upoznala muški svet i šta je najvažnije za srećan bračni život

Uvek postoji razlog da se priča sa Natašom Ninković (45), jer je jedna od naših najboljih glumica, osoba sa stavom koji iskazuje jasno, ali nenametljivo i, što ne reći, vrlo lepa žena. Moglo bi se zaključiti i da je ovo dobar trenutak, jer se na Prvoj televiziji prikazuje repriza druge sezone serije „Ubice moga oca“ u kojoj tumači veoma zanimljiv lik. Međutim, baš u vreme kada smo se već dogovarali za razgovor, pojavio se još jedan povod, a to je prestižna glumačka nagrada „Žanka Stokić“. U njenom obrazloženju je, veoma sažeto, rečeno mnogo o Nataši, a između ostalog i ovo: „prvakinja drame nacionalnog teatra je iz uloge u ulogu očaravala svojom scenskom energijom, maštovitišću, duhovitošću i studioznošću“. Kada smo Natašu pitali zbog čega je izjavila da je nagrada stigla u pravom momentu, rekla nam je:

- Iskreno me je obradovala, jer joj se nisam nadala, niti sam o njoj razmišljala. Došla je u trenutku kad intenzivno mislim o tome da je naš posao nedovoljno vrednovan. Preokupirana sam pitanjima ima li smisla toliko izgaranje u pozorištu i šta su parametri uspeha i dobrog ukusa, a onda ti jedno priznanje sve to izbriše, bar na kratko, pa pomisliš – ima smisla. Vrati ti se čista, nepatvorena radost, mada si svestan da je to kratkog daha i da te već iza prve krivine čeka sledeća kriza i sumnja u sebe i u to što radiš. Prepustiš joj se i osećaš se počastvovano. Budući da sam imala sreću ili nesreću da sa prvim filmom dobijem velike nagrade u zemlji i u inostranstvu, u pozorištu je sve išlo znatno teže. Godinama sam imala osećaj da sa svakom ulogom moram da se dokazujem ispočetka. To je dovodilo do užasno iscrpljujućih procesa, zahteva, odgovornosti i koncentrisanja isključivo na ono što mi nedostaje. Zato je svaka premijera bila praćena velikom tremom. Tek nedavno sam osvestila taj mazohizam i usmerila se na ono što je dobro, oslonila se i prepustila lepoj reči.

Kad se osvrnete, za koje uloge ste zahvalni sudbini što su vam ponuđene?

- Ne bih to dizala na „sudbinski nivo“. Neke uloge pamtite po atmosferi i dobrom druženju tokom rada na njima, neke zbog pomeranja unutar sebe, neke vezuješ za trenutno stanje u kome ste bili, a to nema nikakve veze sa krajnjim ishodom. Neki procesi su mi bili mučni i mislim da iz njih ništa nisam naučila, a uloge su „ispadale“ dobre, donosile mi nove poslove i otkrivale nešto novo o meni u očima gledalaca. Svako iskustvo je dragoceno. Opšti utisak mi je - moglo je to i „lakše“. Čak i kad su postojali ulosvi da sve „klizi“ i da se lagano pliva, ja sam tražila zemljotrese, i emotivne i mentalne. Valjda karakter traži svoje.

Od uloga u predstavama koje su trenutno na repetoarima, koja vam donosi najviše radosti, koja vas najviše iscrpi, za koju ste emotivno vezani?

- Radost mi donosi Velika u „Transilvaniji“, žena u „Prahu“, emotivno sam vezana za „Gospođicu“, na sličan način kao za Hedu Gabler. Zavisno od publike te uloge su me ili iscrpljivale, ili punile smislom, a sličan je osećaj dok se na kraju „poklanjamo“ publici. Carica Milica u „Carstvu nebeskom“ me približava meni samoj i umiruje. Trenutno igram i Margaretu u „Ričardu trećem“. Još se borim s njom. Nikako da joj dorastem do kraja. Retko igramo, a Šekspir traži apsolutnu spremnost i uigranost. Svako izvođenje mi dođe kao premijera, što nije za poželeti.

Ono što ste pričali tokom pripreme za ovo fotografisanje dovodi do zaključka da od srca savetujete mlade kolege. Šta mislite da je najvažnije da nauče?

- Volim da pomognem kada vidim da imam kome i da taj neko hoće da čuje, da je otvoren. Tada se ne štedim, već sve što znam govorim i dajem. Ne pravim razliku, niti mislim da kolegu određuju godine. Mlađi, stariji, svi smo jednaki, ako to jesmo i ako se prepoznamo u želji da nešto dobro napravimo. Vremena u kojima živimo nisu dobra za stvaranje, zato što isključuju drugačiji pogled, konstruktivnu kritiku, drugo oko. Okružujemo se istomišljenicima i „tapšačima“ koje još smatramo i prijateljima. To je pogubno za čoveka i profesiju, ma čime se bavio.

Vi i nekolicina kolega s vaše klase napravili ste poštovanja vredne karijere. Rekli ste da ste, mada ste došli s raznih strana, bili kao familija. S kime ste zadržali tako blizak odnos?

- Nela Mihajlović, Vojin Ćetković, Boris Pingović, Sergej Trifunović - deo su mene.

Delujete kao žena na koju je teško uticati, koja će uvek „isterati“ ono što je zamislila. Da li je baš tako?

- Nije... Nekad, pod emotivnim nabojem, izgledam kao da ću se tog držati do kraja života, ali često popustim, odustanem. Međutim, kad su u pitanju bitne stvari, krucijalne za moje funkcionisanje, trudim se da istrajem, a ako ništa drugo da radim do kraja na tome, pa dokle stignem.

Oni koji žele da sarađuju sa vama ne mogu sebi dozvoliti da kažu „ma, s njom ćemo lako“, već će se itekako potruditi da sve bude baš onako kako treba. Da li ste taj stav gradili ili ste s njime rođeni?

- Nisam ga gradila, a moram priznati da me često uzruja kad osetim ili čujem da se neko tendeciozno trudi oko mene „jer sa mnom nije lako“. A, što bi bilo lako iliti - što je toliko teško biti profesionalan i raditi, a ne odrađivati svoj posao. Imam dugotrajna i prijateljstva i saradnje, što znači da je lako ukoliko si fer i pošten igrač. Ako si neprofesionalan, manipulant, misliš da stavom možeš da sakriješ svoje neznanje, onda je teško i neće ići.

Šta, još, može da vas izbaci iz takta?

- Nevaspitanje.

Šta sebi zamerate, a zbog čega biste sebe najradije pohvalili?

- Zameram mnoge stvari, ali na prvom mestu impulsivnost, zatim nestrpljenje, emotivno iscrpljivanje zbog nebitnih stvari. Što se pohvala tiče, možda ih zaslužujem zato što umem da priznam grešku i da se izvinim.

Svojevremeno ste za “Story” s mnogo topline pričali o vašim velikim porodičnim okupljanjima. Kako ona danas izgledaju?

- Budući da imamo dva tinejdžera, koji nisu baš “ludi” od želje da slobodno vreme dele sa roditeljima, uživam u svakom zajedničkom trenutku.

Čemu nastojite da naučite šesnaestogodišnje sinove Luku i Matiju, osim onog što se podrazumeva, a svodi se na “budite dobri ljudi, pošteni”?

- Da budu vredni i istrajni u onome što ih interesuje, da budu svoji... Podstičem ih da budu radoznali i otvoreni, ali i da misle svojom glavom.

Da li je teško napraviti granicu između “normalno je da roditelj zna šta se dešava sa njegovom decom” i “mama i tata smaraju”?

- Kao roditelj morate da znate gde su i u kom društvu se kreću, a normalno je da njih to smara. Iskreni razgovori su jako bitni, pa se turdimo da budu što češći. Uticaj društva i okoline često mora da se “pročešlja” ili ukloni. Trudimo se... I mi, i oni. Valjda će dobro da ispadne.

Da li, kao blizanci, nastoje da što više stvari rade zajedno ili svako ima svoje društvo, različita interesovanja?

- Imaju različite karaktere, interesovanja i društva, što mislim da je dobro.

Zvuči kao šala kad kažete da njih dvojica sada, u tinejdžerskom periodu, vama zadaju manje briga nego vi svojim roditeljima. Šta ste sve radili?

- Tačno je... Živela sam u manjoj i konzervativnoj sredini, a imala sam izraženu individualnost, želela sam samostalnost i slobodu. Počela sam da pušim jako rano, a u mojoj porodici niko nije podnosio duvan. Isterivala sam pravdu, nisam podnosila autoritete...

Zanimljiva je vaša rečenica „od kad imam sinove, mnogo bolje razumem muški svet“. Koliko je muški svet različit od našeg, ženskog?

- Ne bih da generalizujem, ali oni su jednostavniji, bukvalniji, često nemaju drugu misao, teže podnose pritisak... To što kažu uglavnom i misle, a mi smo sklone raznim „učitavanjima“, koja često dovode do sukoba.

Pre sedam-osam godina ste rekli: „Zahvalna sam Bogu što imam s kim da se posvađam, kome da se poverim, na koga da se požalim ili oslovnim i koga da volim. To je u današnje vreme dar“. Da li biste danas nešto promenili u ovoj rečenici, za koju će mnogi reći zvuči kao sažet i vrlo realan prikaz braka?

- Nemam dodatke... I dalje je tako.

Jubileji su obično vreme kada se prave analize, a vi ste prošle godine slavili dvadeset godina braka sa Nenadom Šarencem. Da li ste sebi rekli – da, to je baš ono što sam želela?

- Trudim se da ne pravim analize. Kao što sam malo pre rekla, nastojim da „olakšam“, ali ako je pitanje „da li sam zadovoljna“ odgovor je - jesam.