Story Café

Radoš Bajić: Svi moji potomci žive u jednoj kući

Autor: | 27/11/2017

Radoš Bajić: Svi moji potomci žive u jednoj kući

Naš uspešan glumac i režiser govori o uspehu u kojem se ostvario kao roditelj, o tome koliko je značajano kada se porodica drži zajedno, o stvarima kojima se najviše ponosi ali i onima zbog kojih nije stigao da uradi a za kojima će žaliti

Mada smo se sa našim poznatim glumcem i rediteljem Radošem Bajićem (64) dotakli brojnih tema o njegovom privatnom životu, čini se da o njemu najbolje ume da ispriča kroz svoje autorske radove. U svaki film ili seriju koju je u svojoj bogatoj karijeri potpisao, Radoš je utkao i deo svoje ličnosti. Da nije njegovih sopstvenih iskustava, pogleda na svet i životnih nazora, ne bi bilo ni tih upečatljivih ekranizacija, od kojih je u anale ušla serija "Selo gori, a baba se češlja“. Uspeh te serije, po mišljenju mnogih, leži upravo u tome što je Bajić autentično preneo ne samo svoje ideje već i potpuno otvorio dušu gledaocima. Danas o novim delićima njegovog bića saznajemo iz vizure njegove ćerke Jelene koja je rediteljka serije "Psi laju, vetar nosi“, a za čiji se scenario postarao upravo Radoš. Ovaj projekat posebno znači umetniku iz razloga što na njemu vidi koliko je uspešno prošao put roditeljstva i u kojoj meri je porodična harmonija najveći recept za uspeh.

Izjavili ste da u ovoj seriji igrate jer niste mogli da odbijete ćerku, a da ste inače umorni od glume. Kako je došlo do tog zasićenja, zbog čega ste umorni?

- Više od 40 godina bavim se ovim poslom i logično je da više nemam entuzijazam debitanta. Odigrao sam preko stotinu uloga na filmu i televiziji i prošao profesionalni put kojim može da se pohvali veoma mali broj ljudi. Svojim poslom se bavim komplementarno i celovito. Poslednjih 10-15 godina akcenat sam stavio na pisanje i scenaristički rad, kao i na režiju. Najbolje se osećam dok pišem, tu se nalazim sam iznad tastature i ekrana mog laptopa, tu otkrivam nove svetove i kreiram nove živote. S druge strane, kad treba da obučem kostim, osetim da mi je glume dosta.

Koliko ste pomagali ćerki u držanju rediteljske palice i odlučivanju oko važnih detalja?

- Nisam popovao Jeleni. Osim na početku, kada je valjalo da autorski usaglasimo i uobličimo generelanu kreativnu vizuru projekta, na snimanje sam odlazio samo kada sam snimao lik Gladiole. Moja odluka je bila da Jelenu ničim ne opeteretim i da sama bude tvorac svog uspeha, ili suprotno – svog brodoloma. Hvala Bogu desilo se ovo prvo, u šta od samog početka nisam sumnjao jer znam njen afinitet, talenat, marljivost i odanost cilju koji postavi ispred sebe. Svakako, zaslužni su i drugi – ali za veliki uspeh "Pasa“ zaslužna je na prvom mestu upravo ona. Jelena je svojom režijom u ceo projekat unela jedan novi senzibilitet, zbog čega sam ponosan.

Mada će neki misliti da je put vaše ćerke lakši jer ima poznatog oca, koliko je njoj zapravo teže da ostvari karijeru zbog te činjenice i primećujete li da joj to teško pada?

- Verujem da joj ne pada teško jer je kod nas u porodici i zajedničkim poslovima sve je vrlo jednostavno i bez mistifikacija. Ipak, verujem da je njen put teži, bez obzira što neki misle da je drugačije. Isto se odnosi i na Nedeljka, mog sina. Ako bismo merili, mislim da im tri puta više odmažem, nego što pomažem. Ma šta uradili, ma koliko postigli i dosegli, oni će dugo biti pod nekom vrste hipoteke oca, to jest mene. Ja nimalo nisam srećan zbog toga, ali sam svestan da ništa na silu ne mogu promeniti. Mada su i Jelena i Baja već dobili neke bitke protiv ove vrste predrasuda.

Vaš sin Nedeljko uspeo je da se istakne kao glumac. Pokazuje li i on interesovanje da se bavi drugim aspektima dramaturgije?

- Baja stvarno ima spektar talanata u sebi. Sjajno peva, svira nekoliko isntrumenata, odlično glumi, što su svi videli, iako nije završio ni FDU niti neku drugu Akademiju kojih inače ima na svakom ćošku - završio je moje studije. Njega sam učio filmskoj glumi kao i stotine mladih i već afirmisanih pozorišnih glumaca, koji kad su došli pred kameru nisu znali gde da gledaju, a kamoli da glume. Ipak, težište Nedeljkovih aktivnosti je vođenje naše produkcije. Bez obzira što teret poslovanja solidarno nose Jelena i moj zet Peđa - Nedeljko je direktor "Contrast Studios“ i prevashodno na njegovim plećima su sve muke koje podrazumava bavljenje produkcijom u jednoj maloj zemlji u kojoj se za kulturu izdvaja manje nego bilo gde drugde u Evropi.

Čini se da ste od svoje porodice uspeli da napravite jednu malu firmu. Da li ste zadovoljni kada vidite da su vaša deca krenula vašim putem ili ste priželjkivali da se ipak bave nekim drugim poslom?

- Mislim da se Nedeljko i Jelena bave upravo onim što su želeli i mislim da su srećni i ispunjeni u poslovnom smislu. I u privatnom, što je još važnije. Mi radimo zajedno, što se meni veoma često zamera. U Srbiji nije normalno da porodica zajedno radi i bude složno angažovana na zajedničkim poslovima, što se inače u svetu izuzetno ceni, kao poseban kvalitet i odraz poslovnog poverenja. U Srbiji je normalno da porodica međusobno ne razgovara, a kamoli da radi. Da sinovi i kćeri uspešnih ljudi budu problematični, da imaju sijaset krivičnih prijava na vratu, da su promiskuitetni i po mogućstvu narkomani. Srbija ne prašta ni normalnost, ni uspeh. Uprkos svemu, nama je divno što radimo zajedno i mogu odgovorno da tvrdim da u poslednjoj deceniji u kojoj sam krunisao svoju 40 godina dugu karijeru kapitalnim projektima, ništa od toga ne bi bilo da nije Jelene i Nedeljka. Svakako i mog zeta Peđe i snahe Ivone, a pogotovu moje supruge Milene – koja je moja velika ljubav i stvarno moj najveći životni oslonac.

Niste često govorili o privatnom životu, čuvajući ga kao svoju oazu. Pružite nam mali uvid u to kakav je Radoš Bajić kao porodičan čovek, ima li tu bilo kakvih iznenađenjna u odnosu na ono što javnost možda već očekuje, gledajući vas kao takvu figuru?

- Moja porodica je obična i normalna kao hiljade drugih. Sa istim problemima i životnim radostima koje karakterišu današnji porodični život. Tačno je da nikada nismo primali novinare i fotoreportere u našu kuću, niti ćemo. Tačno je da sem javnih događaja na kojima se ponekada pojavimo porodično, nikada ne isturamo u prvi plan decu i privatnost naše familije, ali verujem da će čitaocima biti zanimljivo da znaju da cela naša porodica od deset članova živi zajedno u jednoj kući. Možda je to "demode“ i retrogradno, ali mi smatramo da je to osnov svih krucijalnih životnih vrednosti kojima težimo.

Sa suprugom Milenom prošli ste sito i rešeto, u najtežim momentima potvrdili vašu ljubav, izveli ste decu na pravi put. Da li je vaš brak simbol zdrave istinske zajednice i preporuka za druge parove?

- Verujem da bi trebalo da bude tako.

Koliko vas je život promenio kao osobu u odnosu na period kada ste tek započinjali porodičnu etapu?

- Čovek se menja svakim novim danom koji osvane, a kome je svedok. Ali bitno je da li se drži zakonomernosti koje važe u prirodi, koje su odraz normalnosti i pristojnosti, da li veruje u Boga, da li je spreman da čuva svoju porodicu i da kad god može pomogne drugome. To je slovo A pravoslavlja. To su osnovni graničnici mog života i te vrednosti sam se trudio da prenesem mojoj deci, a oni svojoj – jer sam ponosni deda četvoro divne unučadi.

Živimo li u iskvarenom vremenu i da li sebe vidite kao kritičara današnjih vrednosti?

- U svom javnom istupanju ne ustežem se da budem kritičan prema okruženju, društvu, sredini. Pogotovu sam iritiran da kritikujem političare koje smatram najodgovornijim za veliko pornuće srpskog naroda u poslednjim decenijama. Ne gajim iluzije da ću nešto promeniti, ali osećam da mi je obaveza da nešto kažem i da imam stav u odnosu na pitanja koja sudbonosno definišu budućnost našeg naroda i naše dece. Zbog toga često imam problema sa kojima se nosim kako znam i umem.

Žalite li za bilo čim u svom životu ili uvek gledate napred?

- Ne žalim ni za čim. Nekada sam dešperatan zbog činjenice da na svetu postoji toliko lepih i zanimljivih mesta koje bih želeo da posetim i vidim, a znam da to neću za svog života uspeti. Moguće je da je život kratak, ali je fakat da suočeni sa turbulencijom opstajanja u životnom prostoru koji nam je rođenjem dodeljen, malo šta sem pristojne egzistencije se i može smatrati uspehom.