Story Café

Nataša Miljković: Moj put promene nije tekao glatko

Nataša Miljković: Moj put promene nije tekao glatko

Novinarka Nataša Miljković koja svakog radnog dana poželi dobro jutro gledaocima TV Prva, u iskrenom razgovoru otkriva za šta je najveću podršku dobila od emotivnog partnera Žarka Tarića i kume i drugarice Maje Nikolić

Sa Natašom Miljković (41) smo se videli na kraju njene prve radne nedelje na Prvoj televiziji. Bila je prezadovoljna i proteklim danima, i načinom na koji su je kolege dočekale, i reakcijama gledalaca, a otkrila nam je da je u trenutku kada je trebalo prvi put poželeti dobro jutro gledaocima emisije „Jutro sa Natašom“, osećala ogroman strah. Nije hteo da je napusti ni kad je program počeo, a onda se dogodilo„nešto“. Nataša kaže da je postojao trenutak, čak zna da je to bilo oko sedam i četrdeset, kad se desio „klik“, posle kog je počela da se oseća kao kod kuće. O svemu što je prethodilo tom danu tj. o emocijama s kojima je napustila Radio Televiziju Srbije, gde je radila deceniju i po, Nataša kaže:

- Mislila sam da će biti mnogo dramatičnije, ali papirologija kroz koju moraš da prođeš da bi napustio RTS ubije ti emocije. Dobila sam spisak na kome je bilo sedam sektora, iz kojih je trebalo da dobijem potvrde da im ništa ne dugujem. Prvo sam bila zbunjena, a kad sam sve obavila osećala sam se čudno, jer je to u isto vreme bio kraj i početak.

Selfi koji ste poslednjeg radnog dana napravili ispred RTS-a, uz komentar „hvala na pažnji“, delovao je kao – dosta je bilo, odoh. Da li je zaključak pogrešan?

- To nije bila poruka RTS-u, već gledaocima koji su me tolike godine tu gledali. Sve što sam želela da kažem dragim ljudima u Takovskoj rekla sam tog dana, uz kolače.

Nedavno ste na pitanje „od koga tražite savet kad ste u dilemi“, rekli da se vaš partner Žarko Tarić izborio za prvo mesto na toj listi. Verovatno je tada savetničku ulogu obavljao „od jutra do mraka“?

- Mesec i po danas sam s njim i Majom Nikolić pričala samo o sebi, jer je postojalo hiljadu pitanja na koja sam morala da pronađem odgovor. Put ka promeni i posla i načina života nije tekao glatko, već je bilo – kreneš, zakočiš, nastaviš, ideš levo, pa desno. Sve to potroši mnogo živaca. Divno je imati nekoga ko je spreman da sve svoje probleme i interesovanja stavi na stranu, da bi pričao o tvojim ushićenjima, ali i brigama i strahu od nepoznatog. S Majom mi se desilo da završimo dug razgovor, a onda je pozovem i kažem– a, sad mi reci kako si ti? Dugujem im da sledećih nedelja njih dvoje, sa mnom, pričaju samo o sebi.

Kada smo se dogovarale za intervju, rekli ste da ćete danas imati više vremena, jer vam je sin Lazar na putu.

- Na raspustu je, što znači da mu je na raspolaganju ceo dan, a ja baš sad svakodnevno radim. Ovog leta ćemo, zbog Lazara, svi morati da se drugačije organizujemo – i moja mama, i Srđan, i Žarko... Napravili smo „udruženi poduhvat“ da izguramo do kraja avgusta. 

Da li ste mama koja će, kad Lazar nije kraj vas, „sto puta“ dnevno zvati da čuje kako je?

- Ne, pogotovo kad ode sa Srđanom, a ne bih ni imala priliku da ih bilo šta pitam kad mi stalno šalju fotografije. To je pravi rijaliti, tako da iz sata u sat imam uvid u to gde je i šta radi.

Nedavno ste izjavili da vas napušta strah od braka. Kako ste, uopšte, stekli taj strah kad niste bili udati?

- Računala sam da ako to kažem, novinari me više neće pitati o braku.

Sada će pitanje biti - kada ćete se udati?

- Onda ću morati da se udam.

Šta Žarko kaže kad u vašim intervjuima pročita „bračna pitanja i odgovore“?

- Bude mu drago što više nemam strah od braka.

Šta vam u samom braku deluje zastrašujuće?

- Mislim da našu percepciju braka stvaraju naši roditelji, a ono što sam ja gledala kao dete nije me uverilo da je to nešto divno, što traje do kraja života jednog od njih. Brak nije garancija za ljubav, a ona mi je neuporedivo važnija. Ne volim papir, ni formu, ali volim da volim.

Mnoge žene, koje su u vezi sa muškarcima starijim od četrdeset, a naročito e godina, kažu da se udaju, jer im je glupo da ga predstavljaju kao svog dečka.

- Evo dobrog argumenta za udaju... Predstavljanje čoveka od pedeset i četiri godine kao dečka – zvučalo bi bezobrazno, baš kao i predstavljanje mene kao devojke, a imam četrdeset jednu godinu. Mi smo parnteri, a kako će to neko zvati – zavisi od njegovih pogleda ili potrebe da se u naslov stavi nešto što će privući čitaoce i „klikove“ na portalima.

Po načinu na koji ste pomenuli svoje godine, jasno je da od njih nemate strah?

- Zaista nemam, a i da hoću ne bih mogla da ih sakrijem, baš kao što neću da se zbog njih pravdam. Ako gledamo i profesionalno i životno one su adut, jer si za tolike godine stekao prijatelje, proživeo toliko toga, nešto naučio... Međutim, danas nas teraju da ih se stidimo, a ženama je uskraćeno pravo da dostojanstveno stare. Ako se podvrgnu estetskim operacijama, kreću priče „vidi šta je uradila od sebe“ i sprdanje sa željom da se podmlade. Ukoliko odluče da to ne urade, gledaće rubrike tipa – vidite kako sada izgleda, a pogledajte kako je bila lepa pre dvadeset godina, naravno uz fotografiju iz tog perioda. Mi, žene, treba da organizujemo pokret čije bi geslo bilo – dozvolite nam da dostojanstveno sazrevamo.

Godine muškaraca su manje bitne, dok ne počnu vezu sa nekim ko je trinaest i po godina mlađi od njih i javna je ličnost.

- Niko od mojih prijatelja, kao i Žarkovih, nikada nije postavio to pitanje zato što smo skladni i kompatabilni. To se ne dovodi u pitanje.

Jednom prilikom ste na pitanje „koja je vaša predstava o savršenoj sreći” rekli - znati kuda ideš, zašto i s kim, i ne gledaš sa strane. Znamo i s kim idete i da ne gledate sa strane, ali fali odgovor – kuda?

- Životu u susret! Stalno idemo u krug – ustanemo, krenemo na posao, kad se vratimo kući napravimo ručak, pa sutra sve iz početka. I pojedinačno i kao narod iz dana u dan radimo isto. Ponašamo se kao mačka koja juri svoj rep, a treba ići napred. Mislim da je moj prelazak na Prvu upravo to. Najviše napred idem sa Lazarom, sa svakim njegovim danom učimo da se još više volimo, poštujemo…

Da li se poklapaju vaši stavovi o vaspitanju i pogledi Lazarovog tate Srđana Timarova?

- U devedeset devet psoto slučajeva, a onaj jedan posto čini pitanje kada treba da ide na spavanje. Budući da je Srđan glumac, kad je Lazar kod njega kasnije ide u krevet, a ja – pogotovo od kada vodim jutarnji program – vapim da se ranije legne. To je ključna razlika, a nije teško pogoditi da je Lazar na Srđanovoj strani.

Postoji mišljenje da su deca čiji roditelji ne žive zajedno, pod uslovom da su zadržane normalne relacije, malo razmaženija, jer se mama i tata utrkuju ko će im pokazati da ih više voli.

- Nažalost, češća je situacija da se roditelji razvedu na tako dramatičan način, da ih oboje zaborave. U manjem delu porodica deca profitiraju, jer dobiju više ljubavi nego da su roditelji ostali zajedno. To su mi govorili ljudi, s kojima sam se savetovala u vreme razlaza sa Srđanom. Sreća je da Lazar ima više ljubavi, da to nikad nije previše, ali da nije razmaženo dete.

Šta vam je važno da ga naučite?

- Učim ga da raste u plusu prema životu i ljudima. Važno je da zna šta su životne radosti. Drago mi je što ima talenat za sreću. Oduvek je tako... To, čak, nije ni stvar vaspitanja, već nešto s čime se čovek rađa. Ako nemaš gen za sreću, bez obzira koliko ti život bio sređen i skladan, nema pomoći.

Pomenuli ste da biste da što ranije legnete. U koliko je to sati?

- Od deset do pola dvanaest, jer ove nedelje nisam uspela da stvorim neki ritam. Ustajem u pola pet, što je sat kasnije nego dok sam na RTS-u vodila jutarnji program. Srećom, jutarnji sam tip. Mnogo mi je lakše da rano ustanem, nego da kasno legnem. Već u jedanaest počinjem da zevam, pa ako su gosti u kući moram da objašnjavam da to nije zato što mi je dosadno.

Rekli ste da je mudrost kojom se rukovodite „misli noćas o onome što jako želiš sutra“. O čemu mislite sada, kada ste sredili sve segmente života?

- Poslednjih dana ne mislim, jer zaspim u sekundi. Međutim, dete, ljubav i posao su bile moje tri glavne misli pred spavanje i tri moje glavne zahvalnosti. Zaspim tako što u sebi kažem hvala za to što imam.