Celebrity News

Gurnuo mi je karticu u ruke, uzela sam i iscepala je! Đokovićeva mama o događaju iz Njujorka koji ne može da zaboravi

Gurnuo mi je karticu u ruke, uzela sam i iscepala je!  Đokovićeva mama o događaju iz Njujorka koji ne može da zaboravi

Dušan Milenković / ATA Images

Roditelji Novaka Đokovića najveća su mu podrška i vetar u leđa i nije nepoznanica koliko su se žrtvovali zarad karijere najboljeg svetskog tenisera, pa dok ga je otac pratio na turnire i sticajem okolnosti više bio prisutan u medijima, majka Dijana uglavnom se držala po strani.

Ipak, svetska slava kakvu je stekao Nole neminovno izaziva ogromnu pažnju, čitava porodica je u fokusu javnosti.

R.Z./ATA Images

 

 

Ipak, postoje stvari koje široj javnosti nisu poznate. 

U okviru Sportalove knjige „NOVAK – Neispričane priče“, koja je od 24. oktobra dostupna na svim kioscima širom Srbije, javnosti su po prvi put otkrivene lične ispovesti ljudi najbližih Novaku Đokoviću – njegovih roditelja, brata, saradnika, prijatelja i poznatih ličnosti iz Srbije.

Reč je o prvoj knjizi koju potpisuje redakcija Sportala, a autorka je novinarka Jelena Medić. U njoj se, kroz brojne anegdote i nepoznate detalje, otkriva drugačija strana najboljeg tenisera svih vremena.

U knjizi su o najboljem teniseru svih vremena govorili njegovi roditelji, Srđan i Dijana, potom mlađi brat Đorđe, prijatelji iz reprezentacije Viktor Troicki, Nenad Zimonjić, poznanici, ljudi iz javnog života Srbije.

Među najemotivnijim delovima nalazi se i priča Novakove majke, Dijane Đoković, koja se prisetila jednog događaja iz Njujorka – trenutka koji, kako priznaje, nikada neće zaboraviti.

Photo by Valerio Pennicino/Getty Images

 

 

Ono o čemu se stalno govori je Novakova mentalna snaga. Njegova mama Dijana je podelila jednu zanimljivu priču, vraćajući film unazad 20 godina, u 2005. u Njujork, gde je Novak igrao na US openu.

 Na tribinama smo i gledamo meč koji igra pet sati protiv Monfisa. Napolju nenormalna vlaga, vrućina. Bilo je to pred udar uragana Katrina.

 Mi ne možemo da dišemo na tribinama, a ne da igraš. I prilazi mi čovek koji kaže: "Vidim da navijate za ovog malog!", odgovaram da mi je to sin, i on nastavlja: "Znate, super on igra, ali morao bi malo da poradi na glavi!"

Ja se okrenem i kažem: "Izvinite, da li mi gledamo isti meč? Skloni mi se odavde!“ Bio je to neki psihoterapeut, još mi on gura karticu u ruke. Uzmem i iscepam je. Pusti me, čoveče, da gledam meč.

 

Komentari (0)

Loading