Story Café

Aleksandar Srećković Kubura: Zaljubljen sam u naš porodični život

Aleksandar Srećković Kubura: Zaljubljen sam u naš porodični život

Poznati glumac Aleksandar Srećković Kubura vraća se na televizijske ekrane ulogom u seriji „Psi laju, vetar nosi“, a kao čovek koji je više od dve decenije sa suprugom Marijom Savić Srećković, govori o receptu za kvalitetan dugogodišnji odnos i svom viđenju roditeljstva u ranom i zrelom životnom periodu

Oni su pravi Srećkovići. Glumac Aleksandar Srećković Kubura (44) i njegova supruga, instruktorka fitnesa Marija Savić Srećković (43), prethodnog meseca proslavili su 22 godine braka, što nakon brojnih priča koje sve češće slušamo o razvodima poznatih, zvuči impozantno. U njemu su stekli dva najvrednija poklona, sinove Aleksu (22) i Vanju (5), na koje su danas neizmerno ponosni, ali i mnoštvo zajedničkih trenutaka koji čine bračni život. Na licu poznatog glumca vide se tragovi svih tih sećanja dok s velikim zadovoljstvom govori o svojoj porodici i godišnjici koja je u današnje vreme predmet žudnje većine parova.

– Ne smatram da je to toliko retko, ali možda među ljudima iz javnog sveta jeste. Ne znam koji je to recept, verovatno je tajna u tome da li hoćeš ili nećeš. Da li si spreman da ulaziš u kompromise koji su neophodni da bi s nekim živeo. Da prolaziš kroz razne momente, muke i lepe trenutke – otkriva Aleksandar i podseća da je najlakše odustati od izazova.

– U Norveškoj se brakovi rasturaju veoma brzo jer niko ne želi da svoju intimu poremeti tuđom intimom. To je taj Zapad kojem stremimo, gde je apsolutni cilj sopstveni luksuz, u kojem ni supružnik pa čak ni deca ne smeju da ugrožavaju vaša osećanja. Na taj način ne možete da budete ni u braku niti u bilo kakvoj vezi, tako ne možete da funkcionišete čak ni sa svojim psom. Dakle, tamo se gleda da budete s nekim sve dok vam ne smeta, a čim počne nešto da vas `žulja`, dolazi do razlaza – konstatuje glumac.

Kubura poručuje da ne veruje onim parovima koji dostignu 20, 30 ili 50 godina braka i koji tvrde da se za to vreme nikada nisu posvađali, te da u tom slučaju oni verovatno i nisu bili u braku. Ne poričući da su za ove 22 godine i sami naišli na određene prepreke, probleme i nesuglasice, uspeli su da odole svim pritiscima kojima su bili izloženi i ostanu u srećnoj zajednici. A preći preko nekih razmirica, nije bio najlakši zadatak.

– Razgovorom rešavamo nesuglasice. Mora postojati spremnost da vaš komfor u nekom trenutku bude žrtvovan, kao i udobnost osobe preko puta vas. To važi za brak, ali i za neke druge odnose – ističe glumac, a na pitanje ima li u njihovom braku ljubomore, smatra da ona verovatno postoji u maloj dozi, ali ne prevazilazi okvire u kojima bi mogla da bude patološka. Zanimalo nas je i da li je nakon toliko godina braka zaljubljenost i dalje moguća, a Kubura odgovara iskreno.

– Zaljubljen sam u naš porodični život. Međutim, ne znam da li ona može da potraje 22 godine. Mi smo nekada bili zaljubljeni, kada je bilo vreme za to, a smatram da svako ko kaže da je zaljubljen 20 ili 30 godina, pomalo laže. Ili ne razlikuje zaljubljenost od ljubavi. Zaljubljenost je jedan hemijski proces koji vas rastura hormonalno, dok je ljubav ono što čini pravi život. Mi danas imamo ljubav. Ona je takva da čini porodični život koji imamo održivim i trajaće dok smo mi živi i zdravi. Ljubav je kada ono malo godina što imate na ovoj planeti delite s nekim drugim iz dana u dan – smatra Srećković, ali takođe ističe da je njegov brak daleko od kolotečine.

– Život je nepredvidiv i onda čini da i u privatnoj sferi bude isto tako. Iznenađujemo se, mada ne tako često, jer ne stižemo. Ima perioda kada se bukvalno danima ne viđamo i tada naš stariji sin uskače da pomogne oko čuvanja mlađeg, jer smo Marija i ja stalno na nekim probama. Ali onda imamo i periode kada smo oboje slobodni pa odemo na neke izlete i provodimo zajedničko vreme kvalitetno – kaže Aleksandar i govori o tome kako shvata očinstvo.

– Kada je naš stariji sin bio mali, drugačije sam doživljavao očinstvo. Marija i ja bili smo mladi i bilo je sve lakše, a sada smo stariji i s drugim sinom već je malo napornije, pošto smo oboje dosta zaposleni a nismo zagovornici bebisiterki, već sve sami radimo. Organizaciono je to sve vrlo komplikovano, ali oboje smo u fizičkoj snazi, tako da izdržavamo, ali se u čitavom tom procesu i menjamo – kaže umetnik.

Starijeg sina Aleksu izveli su na pravi put i danas s ponosom tvrde da je on svoj čovek.

– S njim smo odlično prošli i u njegovom vaspitanju nije bilo stvari zbog kojih žalimo. Što bi rekao jedan moj rođak, `kakve roditelje ima, on je divan dečko`. Sada je na trećoj godini Elektrotehničkog fakulteta i ide mu sasvim solidno, ništa ne mogu da mu zamerim – kaže Aleksandar dok za Vanju tvrdi da je tvrdoglaviji i teži za saradnju nego što je bio njegov brat, ali da mu je drago što je sada već u uzrastu kada mogu da se druže pa i razgovaraju.

Kada nije s porodicom, Kubura uživa na snimanju. Nedostajalo mu je da zaigra u nekoj domaćoj seriji nakon što je pretohdnih nekoliko godina više posvetio pozorištu. Subotom uveče gledaoci ga mogu videti u novoj RTS-ovoj seriji "Psi laju, vetar nosi" koju opisuje kao satiričnu priču, na granici apsurda, o ljudima iz predgrađa Beograda, uglavnom romske nacionalnosti, koji sanjaju o nekom boljem životu.

– Tokom odrastanja u Kraljevu poznavao sam dosta ovakvih ljudi i svakako da likovi imaju nekakvu osnovu u realnosti, ali mi smo to digli na jedan duhovit nivo i sve mane predimenzionirali. Ova satira napravljena je s ljubavlju, bez tendencije da se ikome podsmevamo – ističe glumac.

On trenutno dosta snima i radi na drugim projektima, a ne krije da je jedan od onih koji gledaju da se probiju na inostrano tržište.

– Fokusiran sam na istočne zemlje, kao što su Rusija i Ukrajina, gde trenutno formiram svoj glumački izraz. Nikada nisam imao velikih aspiracija ka Zapadu i američkom tržištu, ali dosta mojih kolega počelo je da se orijentiše ka sovjetskim kinematografijama, jer mi kao nacija tamo imamo bolju prođu nego na Zapadu. Oni poštuju kvalitet naših glumaca, dok na Zapadu postoje neke predrasude o nama zbog kojih naši ljudi ne mogu da se pokažu u punom svetlu – smatra Srećković.